Marija Jambrišak
(Karlovac, 5.9.1847.- Zagreb, 23.1.1937.)
Hrvatska prosvjetiteljica, književnica i borkinja za prava i školovanje žena
Marija Jambrišak rođena je 5. rujna 1847. godine u Karlovcu. Nakon očeve smrti, obitelj Jambrišak 1853. godine doseljava u Zagreb. Nakon završene osnovne škole, izražava želju za upisom učiteljske škole. Sa svega 16 godina završava učiteljsku školu Sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u Zagrebu, gdje stječe disciplinu i razvija svoju ambiciju, nakon koje prolazi kroz neku vrstu pripravništva kod uršulinki u Varaždinu. Prvo samostalno učiteljsko mjesto dobiva u Krapini 1867. godine, gdje će ostati četiri godine.
Odrastavši u skromnim uvjetima uz samohranu majku, Marija je razvila duboko suosjećanje i zanimanje za tzv. ženska pitanja, ali i sluh za probleme s kojima su se nosili stanovnici ruralnih područja i pripadnici nižih društvenih slojeva.
Kako je njezino obrazovanje i usavršavanje u više navrata ovisilo o dobroj volji ondašnjih uglednika, bila je svjesna da obrazovanje nije pristupačno ženama. Većina hrvatskih obitelji zbog lošeg ekonomskog stanja nije mogla obrazovati svu djecu, pa su prednost uglavnom imala muška djeca.
Na I. Općoj hrvatskoj učiteljskoj skupštini pročitala je zahtjev za izjednačavanjem učiteljskih plaća. Njezina sljedeća izjava sa skupštine upisala se u hrvatsku povijest:
,,Učiteljicam neka se držeći se izreka: jednaki posao, jednaka plaća: jednako pravo za sve – određuje isto toliko plaće i doplate kao i učiteljem.''
Odlazi u prestižni bečki Učiteljski pedagogij na poziv njegova ravnatelja F. Dittesa. Tijekom prve godine bila je jedina žena među kolegama te je ušla u povijest kao prva žena u Austro-Ugarskoj koja je imala priliku studirati u toj ustanovi. Nakon uspješnog završetka trogodišnjeg studija vraća se u Zagreb. Zapošljava se najprije kao zamjena na višoj djevojačkoj školi u Zagrebu, zatim radi kao stalna učiteljica. Snažno se zauzima za sadržajnije i više obrazovanje žena, „smatrajući to značajnom komponentom afirmacije prava žena u društvenom životu.“ Kruna njezina zalaganja je otvaranje Privremenog ženskog liceja 1892. godine u Zagrebu, prve državne ženske gimnazije. U njem predaje, postavši 1905. i naslovnom ravnateljicom viših djevojačkih škola, do umirovljenja 1912.
Nakon tog velikog postignuća na području djevojačkoga obrazovanja, slijedila je borba za put do visokog obrazovanja djevojaka. Naime, završni ispit u liceju nije bio izjednačen s ispitom zrelosti u muškim gimnazijama. To je značilo da djevojke ne mogu sudjelovati u daljnjem obrazovanju. Na kraju školske godine 1898/1899. po prvi put im je omogućeno da polažu potrebne predispite i ispit zrelost na muškoj gimnaziji kako bi mogle studirati.
Marija Jambrišak nastavila je biti uzorom mnogim mladim djevojkama zbog svog nepopustljivog duha i nikad utažene želje za znanjem i napretkom. Godine 1895. Marija Jambrišak će s još četiri istomišljenice pokrenuti inicijativu kako bi se ženama omogućio pristup na Sveučilište. Naime, uputile su zahtjev Akademskom senatu Kr. Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu za dozvolu da izvanredno pohađaju predavanja kako bi se dodatno usavršile i tako doprinijele boljitku ženskoga liceja. To im je ubrzo i omogućeno.
Marija Jambrišak se do duboke starosti aktivno bavila uključivanjem žena u školstvo i obrazovanje te je bila jedna od predvodnica ženskoga pokreta na tlu Hrvatske.
Umrla je 1937. u Zagrebu.
,,Mogu reći mirne duše, da sam za školu živjela, radila i toplo osjećala za svaku od mojih učenica bez razlike vjere, narodnosti i položaja roditelja. Teška je bila borba oko naših prava, borba oko više naobrazbe žene, sva javnost protiv nas. Pisalo se i pozivalo javno, da je za ženu samo domaće ognjište, šivača i kuhača. Prebrodile smo sve poteškoće; samo smjelo naprijed! (…) Stara sam ali osjećam u sebi još dovoljno snage za dalji rad, pa ću i raditi na polju prosvjetnom i humanitarnom do krajnjih granica moga života… Svima, svima topla hvala!"
